Već godinu dana vraćam svoj sjaj u očima i dišem „punim plućima“ a vrijeme prije toga je nešto čega se nerado sjećam. Tog zimskog januarskog jutra sam definitivno odlučila napusititi sve i pokušati spasiti sebe. Godinama sam krila modrice, ožiljke, pokušavajući pred djecom i rodbinom izgledati normalno, da ništa ne primjete. Stalno sam razmišljala šta uraditi, kako postupiti, pronaći najbolje moguće rješenje ali šta god da probam, nađe se prepreka koju nisam mogla sama riješiti.
Krvava, modra, rasčupana i bez adekvatne odjeće sam napustila dom u kojem sam stanovala sa dvoje maloljetne djece i suprugom. Cijelu noć sam trpila njegovo maltretiranje. Nije mi to ništa novo bilo jer je to tako učestalo postalo da su neke stvari čak bile „normalne“. Te noči, prije nego sam odlučila okrenuti leđa kući u kojoj sam provela 12 godina, sam proživljavala šamaranje, udarce pesnicom, udaranje nogama u stomak, ponovo otvorenu ranu na usnama koja nije zarasla od posljednjeg zlostavljanja.
Bilo mi je dosta svega. Njega, njegovog ponašanja, života sa njim koji liči na sve osim na normalan brak, porodicu i ljubav koju smo imali davno, a koja nije dugo trajala. Najveća bol mi je bila kada su sve to moja djeca gledala. To mi je bilo presudno te sam uhvatila svoju mlađu kćerku, onako u pidžami, ja u majici i tankim kućnim hlačama, te sam bez daha istrčala na ulicu i trčala što sam više mogla.
Sva bol koju nosim godinama mi je dala snagu da bježim iako ni sama nisam znala gdje da idem.
Ako odem kod mame, znala sam da će me brzo pronaći, da će kao obično doći da me moli za oprost, da se vratim uz obećanje da to nikada više neće uraditi, da je bio pod uticajem alkohola, da će se odvikavati od toga, da će biti dobar muž i da me voli. Nasjedala sam uvijek na to, pokušavala opravdanje pronći u svim njegovim postupcima, i „naravno“ vratiti se jer mojoj djeci treba otac a meni muž jer sam sve ove godine bila zaljubljena u njega bez obzira na sve. Slijedeću noć nakon mog bjega sam prespavala u hotelu koji mi je mama platila jer je ona jedina koja je znala šta se tačno dešava obzirom da sam se i ranije sakrivala kod nje. U međuvremenu sam prestala da se družim sa prijateljicama, manje sam vremena provodila sa roditeljima te sam izbjegavala svaki kontakt razmišljajući da time samo dajem povoda mužu da me maltretira a i morala sam saktiti sve modrice i povrede koja sam imala. Teško je da me shvati neko ko nije prosao slično ili isto, ni ne očekujem to ali za žrtve nasilja treba mnogo razumjevanja. Pronašla sam apsolutnu zaštitu u Sigurnoj kući.
Kroz ovaj primjer vidimo da nakon svega treba pronaći volju i snagu za kvalitetnu budućnost jer je ovo dokaz da nije nemoguće izaći iz ovako teške situacije. Sve zavisi od vas samih ali prije svega treba da znate da su se više nego ikada prije razvile zaštitne mjere za žene koje proživljavaju neke oblike torture. Znamo da je teško načiniti prvi korak ali znajte da za svaki slijedeći niste same. Nevladine organizacije konstantno rade na usavršavanju prijedloga kojima želimo vama pomoći u saradnji sa Centrom za socijalni rad i Policijskim upravama. Podršku imate, stoga je kvalitetno iskoristite.
