ČLAN 1.
Za svrhe ove konvencije, izraz “diskriminacija žena” označava svaku razliku,
isključenje ili ograničenje u pogledu spola, što ima za posljedicu ili
cilj da ženama ugrozi ili onemogući priznanje, ostvarenje ili vršenje ljudskih
prava i osnovnih sloboda na političkom, ekonomskom, društvenom,
kulturnom, građanskom ili drugom polju, bez obzira na njihovo bračno
stanje, na osnovu ravnopravnosti muškaraca i žena.
ČLAN 2.
Države članice osuđuju diskriminaciju žena u svim vidovima, saglasne
su da provode svim odgovarajućim sredstvima koja im stoje na raspolaganju
i bez odlaganja politiku otklanjanja diskriminacije žena i radi toga
se obavezuju:
(a) da unesu princip ravnopravnosti muškaraca i žena u svoje nacionalne
ustave ili odgovarajuće zakone, ako to već nisu učinile, kao i da osiguraju,
zakonskim ili drugim odgovarajućim mjerama, praktičnu primjenu tog
principa;
(b) da usvoje odgovarajuće zakonske i druge mjere, uključujući i sankcije
kada je potrebno, kojima se zabranjuju svi vidovi diskriminacije žena;
(c) da uvedu pravnu zaštitu prava žena na ravnopravnoj osnovi s
muškarcima i da putem nadležnih nacionalnih sudova i drugih javnih institucija
osiguraju efikasnu zaštitu žena od svakog postupka kojim se vrši
diskriminacija;
(d) da se uzdrže od svakog postupka ili prakse diskriminacije žena i osiguraju
da javni organi i institucije postupaju u skladu s ovom obavezom;
(e) da preduzmu sve potrebne mjere za otklanjanje diskriminacije žena od
strane bilo kog lica, organizacije ili preduzeća;
(f) da preduzmu sve podesne mjere, uključujući i zakonodavne, radi izmjene
ili ukidanja postojećih zakona, propisa, običaja i prakse koji predstavljaju
diskriminaciju žena;
(g) da stave van snage sve unutrašnje kaznene odredbe kojima se vrši diskriminacija
žena.
ČLAN 3.
Države članice preduzimaju u svim oblastima, posebno političkoj,
društvenoj, ekonomskoj i kulturnoj, sve prikladne mjere, uključujući zakonodavne,
da bi osigurale potpun razvoj i napredak žena, kako bi im
se garantiralo ostvarivanje i uživanje prava čovjeka i osnovnih sloboda
ravnopravno s muškarcima.
ČLAN 4.
1. Usvajanje posebnih privremenih mjera od strane država članica, čiji
je cilj da se ubrza ostvarenje ravnopravnosti muškaraca i žena de facto,
ne smatra se diskriminacijom kako je definirana u ovoj konvenciji, ali ne
smije ni na koji način imati za posljedicu nejednaka ili različita mjerila; a
ove mjere prestat će da važe kada se ostvari cilj da se svima pruže jednake
mogućnosti i tretman.
2. Usvajanje posebnih mjera od strane država članica, uključujući i mjere
sadržane u ovoj konvenciji čiji je cilj zaštita materinstva, ne smatra se diskriminacijom.
ČLAN 5.
Države članice preduzimaju sve podesne mjere:
(a) radi izmjene društvenih i kulturnih običaja u pogledu ponašanja
muškaraca i žena da bi se otklonile predrasude, kao i uobičajena i svaka
druga praksa zasnovana na shvatanju o inferiornosti ili superiornosti jednog
ili drugog spola ili tradicionalnoj ulozi muškaraca, odnosno žena;
(b) da porodično vaspitanje obuhvati i pravilno shvatanje materinstva kao
društvene funkcije i priznanje zajedničke odgovornosti muškaraca i žena
u podizanju i razvoju djece, podrazumijevajući da se u svim slučajevima
mora, prije svega, voditi računa o interesima djeteta.
ČLAN 6.
Države članice preduzimaju sve podesne mjere, uključujući i zakonodavne,
radi suzbijanja svih oblika trgovine ženama, kao i iskorištavanja
prostitucije žena.
ČLAN 7.
Države članice preduzimaju sve podesne mjere za otklanjanje diskriminacije
žena u političkom i javnom životu zemlje, a posebno su dužne
osigurati, pod jednakim uslovima kao i muškarcima, pravo žena da:
(a) glasaju na svim izborima i javnim referendumima i da budu birane u
sva tijela koja se biraju putem javnih izbora;
(b) učestvuju u kreiranju i provođenju vladine politike i da zauzimaju
rukovodeće položaje i obavljaju sve javne funkcije na svim nivoima vlasti;
(c) učestvuju u radu nevladinih organizacija i udruženja koja se bave javnim
i političkim životom u zemlji.
ČLAN 8.
Države članice preduzimaju sve podesne mjere da bi osigurale ženama
mogućnost da pod jednakim uslovima s muškarcima, bez diskriminacije,
predstavljaju svoje vlade na međunarodnom nivou, kao i da učestvuju u
radu međunarodnih organizacija.
ČLAN 9.
1. Države članice priznaju ženama jednaka prava kao i muškarcima da
steknu, promijene ili zadrže svoje državljanstvo. One se posebno staraju
da sklapanje braka sa stranim državljaninom ili promjena državljanstva
muža za vrijeme trajanja braka nema automatski za posljedicu promjenu
državljanstva žene, niti da ona postane lice bez državljanstva, odnosno da
bude prisiljena da uzme državljanstvo muža.
2. Države članice osiguravaju ženama jednaka prava kao i muškarcima u
pogledu državljanstva djece.
ČLAN 10.
Države članice preduzimaju sve podesne mjere radi otklanjanja diskriminacije
žena kako bi im osigurale jednaka prava kao i muškarcima u pogledu
obrazovanja, a posebno da bi na osnovi ravnopravnosti muškaraca
i žena osigurale:
(a) jednake uslove u pogledu karijere i profesionalnog usmjeravanja, u
pogledu mogućnosti za učenje i sticanje diploma u obrazovnim ustanovama
svih kategorija, kako u seoskim tako i u gradskim sredinama; ova
ravnopravnost se osigurava u pogledu predškolskog, općeg, tehničkog i
stručnog obrazovanja, kao i višeg tehničkog obrazovanja i svih vrsta profesionalnog
usmjeravanja;
(b) dostupnost jednakih nastavnih programa, jednakih ispita i nastavnog
osoblja koje ima kvalifikacije istog nivoa, kao i školskih prostorija i
opreme istog kvaliteta;
(c) otklanjanje tradicionalnog shvatanja o ulogama muškaraca i žena na
svim stepenima i u svim oblicima obrazovanja podsticanjem stvaranja
mješovitih odjeljenja i drugih vrsta obrazovanja koji mogu doprinijeti
postizanju tog cilja, posebno revizijom udžbenika i školskih programa i
prilagođavanjem nastavnih metoda;
(d) jednake mogućnosti korištenja stipendija i drugih vrsta bespovratne
pomoći za studije;
(e) jednake mogućnosti pristupa programima permanentnog obrazovanja,
uključujući programe za obrazovanje odraslih i funkcionalne programe
za opismenjavanje, posebno one čiji je cilj da se u što je moguće kraćem
vremenu smanji jaz u stepenu obrazovanja između muškaraca i žena;
(f) smanjenje stope napuštanja škole od strane ženske omladine i organizacija
programa za djevojke i žene koje su prerano napustile školu;
(g) jednake mogućnosti aktivnog bavljenja sportom i tjelesnog odgoja;
(h) dostupnost posebnih informacija iz oblasti obrazovanja radi pružanja
pomoći u osiguranju zdravlja i blagostanja porodice, uključujući informacije
i savjete o planiranju porodice.
ČLAN 11.
1. Države članice preduzimaju sve podesne mjere radi eliminiranja diskriminacije
žena u oblasti zapošljavanja kako bi se na osnovu ravnopravnosti
muškaraca i žena osigurala jednaka prava, a posebno:
(a) pravo na rad kao neotuđivo pravo svih ljudi;
(b) pravo na jednake mogućnosti zapošljavanja, uključujući i primjenu
jednakih kriterija pri izboru kandidata za radno mjesto;
(c) pravo na slobodan izbor profesije i zaposlenja, pravo na unapređenje,
sigurnost zaposlenja i sva prava i uslovi koji proističu iz rada, kao i pravo
na stručno osposobljavanje i prekvalifikaciju, uključujući učenje u privredi,
više stručno osposobljavanje i povremeno dodatno osposobljavanje;
(d) pravo na jednaku nagradu, uključujući beneficije, kao i na jednak tretman
za jednak rad i jednak tretman pri ocjenjivanju kvaliteta rada;
(e) pravo na socijalnu zaštitu, posebno u slučaju odlaska u penziju, nezaposlenosti,
bolesti, invalidnosti, starosti i druge nesposobnosti za rad, kao
i pravo na plaćeno odsustvo;
(f) pravo na zdravstvenu zaštitu i zaštitu na radu, uključujući i zaštitu
bioloških i reproduktivnih funkcija žena;
2. Radi sprečavanja diskriminacije žena zbog stupanja u brak ili materinstva
i osiguravanja njihovog stvarnog prava na rad, države članice preduzimaju
odgovarajuće mjere radi:
(a) zabrane, pod prijetnjom preduzimanja sankcija, davanja otkaza zbog
trudnoće ili porodiljskog odsustva i diskriminacije prilikom otpuštanja s
posla zbog bračnog stanja;
(b) uvođenja plaćenog porodiljskog odsustva ili sličnih socijalnih beneficija,
bez gubljenja prava na ranije radno mjesto, primanja po osnovu staža
i socijalna primanja;
(c) podsticanja osiguranja potrebnih pomoćnih društvenih službi kako bi
se roditeljima omogućilo da usklade porodične obaveze s obavezama na
radnom mjestu i učešćem u društvenom životu, posebno podsticanjem
osnivanja i razvoja mreže ustanova za brigu o djeci;
(d) osiguravanja posebne zaštite žena za vrijeme trudnoće na onim radnim
mjestima za koja je dokazano da su štetna za trudnice.
3. Mjere zakonske zaštite koje se odnose na pitanja obuhvaćena u ovom
članu preispituju se periodično, u svjetlu naučnih i tehnoloških saznanja, i
prema potrebi revidiraju, ukidaju ili produžuju.
ČLAN 12.
1. Države članice preduzimaju odgovarajuće mjere radi eliminiranja diskriminacije
žena u oblasti zdravstvene zaštite kako bi, na osnovu ravnopravnosti
žena i muškaraca, osigurale dostupnost zdravstvenih usluga,
uključujući one koje se odnose na planiranje porodice.
2. Bez obzira na odredbe stava 1. ovog člana, države članice osiguravaju
odgovarajuće zdravstvene usluge ženama za vrijeme trudnoće, porođaja i
u periodu poslije rođenja djeteta, osiguravanjem besplatnih usluga; kada je
to potrebno, kao i odgovarajuće ishrane za vrijeme trudnoće i dojenja.
ČLAN 13.
Države članice preduzimaju sve odgovarajuće mjere radi eliminiranja diskriminacije
žena u drugim oblastima privrednog i društvenog života kako
bi im se, na osnovu ravnopravnosti žena i muškaraca, osigurala jednaka
prava, a posebno:
(a) pravo na porodična davanja;
(b) pravo na bankarske zajmove, hipotekarne i druge vrste finansijskih
kredita;
(c) pravo na učešće u rekreativnim aktivnostima, sportu i svim oblicima
kulturnog života.
ČLAN 14.
1. Države članice uzet će u obzir posebne probleme s kojima se suočava
žena na selu, kao i značajnu ulogu koju ona ima u ekonomskom opstanku
svoje porodice, uključujući njen rad u sektorima privrede u kojima se ne
ostvaruje dohodak i preduzet će sve odgovarajuće mjere kako bi osigurale
da se odredbe ove konvencije primjenjuju na žene na selu.
2. Države članice preduzet će sve odgovarajuće mjere radi eliminiranja
diskriminacije žena u seoskim područjima kako bi osigurale da one, na
osnovu ravnopravnosti muškaraca i žena, učestvuju u razvoju sela i da od
toga imaju koristi, posebno da bi osigurale njihovo pravo na:
(a) učešće u izradi i provođenju planova razvoja na svim nivoima;
(b) pristup odgovarajućoj zdravstvenoj zaštiti, uključujući informacije,
savjete i usluge u vezi s planiranjem porodice;
(c) direktno korištenje programa socijalne zaštite;
(d) sticanje svih vrsta obuke i obrazovanja, formalnog i neformalnog,
uključujući opismenjavanje, kao i pristup svim uslugama u okviru mjesne
zajednice, kao i savjetodavnim uslugama, inter alia, radi proširenja njihovih
općih tehničkih znanja;
(e) organiziranje grupa za samopomoć i zadruga kako bi ostvarile jednak
pristup privrednim djelatnostima putem zapošljavanja ili obavljanja samostalne
djelatnosti;
(f) učešće u svim aktivnostima mjesne zajednice;
(g) dostupnost poljoprivrednih kredita i zajmova, olakšica za prodaju
proizvoda, odgovarajuće tehnologije i jednakog tretmana u zemljišnoj i
agrarnoj reformi, kao i programa za ponovno naseljavanje;
(h) adekvatne životne uslove, posebno u pogledu stanovanja, higijenskih
uslova, električne energije i snabdijevanja vodom, saobraćaja i veza.
ČLAN 15.
1. Države članice priznaju ženama jednaka prava pred zakonom kao i
muškarcima.
2. Države članice priznaju ženama jednaku pravnu sposobnost u
građanskim stvarima kao i muškarcima i daju im jednake mogućnosti da
se njome koriste. One posebno daju ženama jednaka prava na zaključenje
ugovora i upravljanje imovinom i tretiraju ih ravnopravno u svim fazama
postupka pred sudom.
3. Države članice su saglasne da se svi napori i svi drugi privatni instrumenti
bilo koje vrste, čije pravno dejstvo ima za cilj da ograniči pravnu
sposobnost žena, smatraju ništavim i nevažećim.
4. Države članice priznaju ženama i muškarcima jednaka prava u pogledu
zakona o kretanju lica i slobode izbora mjesta boravka i prebivališta.
ČLAN 16.
l. Države članice preduzimaju sve odgovarajuće mjere radi otklanjanja
diskriminacije žena u svim pitanjima koja se odnose na brak i porodične
odnose, a posebno osiguravaju, na osnovu ravnopravnosti muškaraca i
žena;
(a) jednako pravo na sklapanje braka;
(b) jednako pravo na slobodan izbor bračnog druga i sklapanje braka
samo po slobodnoj volji i uz potpunu saglasnost;
(c) jednaka prava i odgovornosti u braku i prilikom razvoda;
(d) jednaka roditeljska prava i obaveze u odnosu na djecu, bez obzira na
bračni status. U svim ovim slučajevima interesi djece moraju biti na prvom
mjestu;
(e) jednaka prava da slobodno i odgovorno odlučuju o planiranju porodice, kao i da imaju pristup informacijama, obrazovanju i sredstvima koja će im omogućiti da se koriste ovim pravima;
(f) jednaka prava i odgovornosti u pogledu starateljstva, tutorstva, upravljanja
imovinom i usvajanja djece ili sličnih institucija ako postoje u
nacionalnom zakonodavstvu. U svim slučajevima interesi djece moraju
biti na prvom mjestu;
(g) jednaka lična prava muža i žene, uključujući pravo na izbor porodičnog
imena, profesije i zanimanja;
(h) jednaka prava oba bračna druga u pogledu vlasništva nad imovinom,
odnosno sticanja, upravljanja, uživanja i otuđivanja imovine, bez obzira na
to da li se ovo obavlja besplatno ili za znatnu materijalnu nagradu.
2. Vjeridba i stupanje djeteta u brak ne može imati nikakvih pravnih
posljedica, a preduzeće se sve potrebne mjere, uključujući zakonodavne,
radi utvrđivanja minimalnih godina života za sklapanje braka, kao i
uvođenje obaveze da se brak sklopi u zvaničnom matičnom uredu.
ČLAN 17.
1. Radi praćenja napretka ostvarenog u primjeni ove konvencije, obrazovat
će se Komitet za eliminiranje diskriminacije žena (u daljnjem tekstu:
Komitet), koji će prilikom stupanja Konvencije na snagu imati 18, a
poslije ratifikacije ili pristupanja 35 država članica, 23 stručnjaka visokih
moralnih kvaliteta i stručnosti za oblast na koju se odnosi ova konvencija.
Države članice mogu među svojim državljanima birati stručnjaka
koji će u radu Komiteta učestvovati u ličnom svojstvu. Pri izboru članova
Komiteta vodit će se računa o ravnomjernoj geografskoj zastupljenosti,
kao i o tome da budu izabrani stručnjaci koji predstavljaju razne civilizacije
i glavne pravne sisteme.
2. Članovi Komiteta biraju se tajnim glasanjem na osnovu spiska kandidata
koje su imenovale države članice. Svaka država članica može imenovati
jednog svog državljanina.
3. Prvi izbori bit će održani šest mjeseci od dana stupanja ove konvencije
na snagu. Najmanje tri mjeseca prije datuma svakih izbora generalni sekretar
Ujedinjenih naroda uputit će poziv državama članicama da podnesu
prijedloge u roku od dva mjeseca. Generalni sekretar pripremit će spisak
svih na taj način imenovanih lica, po abecednom redu, s nazivima država
članica koje su ih imenovale, i dostaviti ga državama članicama.
4. Izbori za članove Komiteta bit će održani na sastanku država članica,
koji će sazvati generalni sekretar Ujedinjenih naroda u sjedištu Ujedinjenih
naroda. Na tom sastanku, na kome kvorum sačinjavaju dvije trećine
članica, bit će izabrani oni kandidati koji dobiju najveći broj glasova i apsolutnu
većinu glasova prisutnih predstavnika država članica koji glasaju.
5. Članovi Komiteta biraju se na četiri godine. Međutim, mandat devetorice
članova koji budu izabrani na prvom glasanju ističe nakon dvije
godine; odmah poslije prvih izbora predsjednik Komiteta žrijebom će
izabrati imena ove devetorice članova.
6. Izbori za pet dodatnih članova Komiteta bit će održani u skladu s
odredbama stava 2, 3. i 4. ovog člana, poslije saopćenja o trideset petoj
ratifikaciji ili pristupanju Konvenciji. Mandat dvojice dodatnih članova
Komiteta koji budu izabrani tom prilikom ističe poslije dvije godine. Ova
dva člana bira predsjednik Komiteta žrijebom.
7. Za popunjavanje eventualnih praznih mjesta, država članica čijem je
predstavniku prestala funkcija u svojstvu člana Komiteta imenuje drugo
lice iz redova svojih državljana pod rezervom odobrenja Komiteta.
8. Članovi Komiteta će, uz saglasnost Generalne skupštine, primati nagrade
iz sredstava Ujedinjenih naroda pod uslovima koje odredi Generalna
skupština, imajući u vidu značaj zadataka koje obavlja Komitet.
9. Generalni sekretar Ujedinjenih naroda osigurava potrebno osoblje i uslove za efikasno vršenje funkcija Komiteta u okviru ove konvencije.
ČLAN 18.
1.Države članice se obavezuju da generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda
podnesu, radi razmatranja u Komitetu, izvještaj o zakonodavnim, sudskim,
upravnim ili drugim mjerama koje su usvojile radi primjene odredaba
Konvencije, kao i napretku ostvarenom u tom periodu:
(a) u roku od godinu dana poslije stupanja Konvencije na snagu u odnosnoj
državi;
(b) najmanje svake četvrte godine poslije toga i uvijek kad to Komitet
zatraži.
2. U izvještajima se mogu navesti faktori i teškoće koji utiču na stepen
izvršavanja obaveza koje proističu iz ove konvencije.
ČLAN 19.
1. Komitet usvaja poslovnik o radu
2. Komitet bira svoje funkcionere za period od dvije godine.
ČLAN 20.
1. Komitet se obično sastaje jednom godišnje u trajanju od najviše dvije
sedmice, radi razmatranja izvještaja podnijetih u skladu s članom 18. ove
konvencije.
2. Sastanci Komiteta se obično održavaju u sjedištu Ujedinjenih naroda ili
na bilo kom drugom odgovarajućem mjestu koje odredi Komitet.
ČLAN 21.
1. Komitet, putem Ekonomskog i Socijalnog vijeća, svake godine
izvještava Generalnu skupštinu o svom radu i može davati prijedloge i
opće preporuke na osnovu razmotrenih izvještaja i informacija koje je
primio od država članica. Takvi prijedlozi i opće preporuke unose se u
izvještaj Komiteta, zajedno sa eventualnim primjedbama država članica.
2. Izvještaje Komiteta generalni sekretar dostavlja Komisiji za položaj
žena radi informiranja.
ČLAN 22.
Specijalizirane agencije imaju pravo da prisustvuju sastancima prilikom
razmatranja primjene onih odredaba ove konvencije koje spadaju u njihov
djelokrug rada. Komitet može zatražiti da specijalizirane agencije podnesu
izvještaje o primjeni odredaba Konvencije u oblastima koje spadaju
u djelokrug njihovog rada.
ČLAN 23.
Nijedna odredba ove konvencije ne smije uticati na bilo koje odredbe koje
efikasnije vode postizanju ravnopravnosti muškaraca i žena, a koje mogu
biti sadržane u:
(a) zakonodavstvu države članice; ili
(b) bilo kojoj drugoj međunarodnoj konvenciji, ugovoru ili sporazumu
koji je na snazi u odnosnoj državi članici.
ČLAN 24.
Države članice se obavezuju da usvoje sve potrebne mjere na unutrašnjem
planu radi potpunog ostvarenja prava priznatih u ovoj konvenciji.
ČLAN 25.
1. Ova konvencija je otvorena za potpisivanje svim državama.
2. Generalni sekretar Ujedinjenih naroda je određen za depozitara Konvencije.
3. Ova konvencija podliježe ratifikaciji. Ratifikacioni instrumenti se deponuju
kod generalnog sekretara Ujedinjenih naroda.
4. Ova konvencija je otvorena za pristupanje svim državama. Pristupanje
se vrši deponovanjem instrumenata o pristupanju kod generalnog sekretara
Ujedinjenih naroda.
ČLAN 26.
1. Zahtjev za reviziju Konvencije može podnijeti svaka država članica, u
svako doba, putem saopćenja u pismenoj formi upućenog generalnom
sekretaru Ujedinjenih naroda.
2. Generalna skupština Ujedinjenih naroda odlučuje o eventualnim mjerama
koje treba preduzeti u vezi sa zahtjevom.
ČLAN 27.
1. Ova konvencija stupa na snagu tridesetog dana od dana deponovanja
kod generalnog sekretara Ujedinjenih naroda dvadesetog instrumenta o
ratifikaciji ili pristupanju.
2. Za svaku državu koja ratificira ovu konvenciju ili joj pristupi poslije
deponovanja dvadesetog instrumenta o ratifikaciji ili pristupanju, Konvencija
stupa na snagu tridesetog dana od dana deponovanja njenog instrumenta
o ratifikaciji ili pristupanju.
ČLAN 28.
1. Generalni sekretar Ujedinjenih naroda prima i dostavlja svim državama
tekst rezervi koje države izjave prilikom ratifikacije ili pristupanja.
2. Rezerva koja nije spojiva s predmetom i ciljevima ove konvencije nije
dozvoljena.
3. Rezerve se mogu povući u svako doba putem saopćenja upućenog
generalnom sekretaru Ujedinjenih naroda, koji o tome obavještava sve
države. Takvo saopćenje stupa na snagu počev od datuma prijema.
ČLAN 29.
1. Svaki eventualni spor između dvije ili više država članica u pogledu
tumačenja ili primjene ove konvencije koji se ne riješi putem pregovora
podnosi se na arbitražu na zahtjev jedne od njih. Ako u roku od šest
mjeseci od datuma podnošenja zahtjeva za arbitražu države članice ne
uspiju da se slože o organizaciji arbitraže, svaka strana se može obratiti
Međunarodnom sudu pravde radi rješavanja spora zahtjevom koji se podnosi
u skladu sa Statutom suda.
2. Svaka država članica može prilikom potpisivanja ili ratifikovanja ove
konvencije ili prilikom pristupanja Konvenciji izjaviti da se ne smatra
obaveznom shodno stavu 1. ovog člana. Druge države članice neće biti
obavezne shodno stavu 1. ovog člana u odnosu na svaku državu članicu
koja je izjavila takvu rezervu.
3. Svaka država članica koja je izjavila rezervu u skladu sa stavom 2. ovog
člana može u svako doba povući rezervu putem saopćenja generalnom
sekretaru Ujedinjenih naroda.
ČLAN 30.
Ova konvencija je sačinjena na arapskom, kineskom, engleskom, francuskom,
ruskom i španskom jeziku, pri čemu su svi tekstovi jednako
vjerodostojni i bit će deponirani kod generalnog sekretara Ujedinjenih
naroda.
U POTVRDU ČEGA su dolje potpisani, propisano ovlašteni, u tu svrhu potpisali
ovu konvenciju.
Više informacija na “Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena”
