Sve ove godine koje su sada moja prošlost, a za koje sam smatrala da će biti najljepše vrijeme mog života kada se ostvarim kao supruga i majka, su bile stanište strave i užasa. Prošle su u šamarima, udarcima šakama, čupanju kose, udaranja glavom o zid… Sve dok ne bi pala u nesvijest… Onda bi me čak znao polivati kantom hladne vode i kada bih se malo oporavila nastavio bi da me udara. Stalno sam sebi govorila, promijenit će se, možda neko čudo se desi pa shvati šta radi, dajem mu još jednu šansu… A u realnom izdanju, šansa je značila prilika da me ponovo zlostavlja, ponižava i iživljava se na meni. Stalno sam se suočavala sa dvije opcije. Ako napustim brak i odem, nametnut će mi se osjećaj krivice i sramote sa stalnim pitanjem „a zasto nije sačuvala brak“, a ako ostanem, pitat ću se konstantno zašto sam ostala kada tu ništa dobro nema. S druge strane, nisam imala nikakvu podršku najbliže rodbine i prijatelja i odmah sam to sebi postavila kao problem koji sam dužna sama riješiti… Ali kako?!
Sama, bez ikakve ideje… koji pametan korak napraviti, a da niko ne nastrada, bez plana za izlaz iz svakodnevnice ispunjene nasiljem.
Šta da uradim kada mi uvijek kaže da će me pronaći i da odem na kraj svijeta, da će me ubiti, jer njemu to ništa ne predstavlja. U posljednje vrijeme nisam više strahovala za sebe. Kada bih primijetila da je tako neprijateljski raspoložen i kada bi krenuo prema meni, odmah se ukočim i pred njim stojim nepomično kao da sam od kamena.
Postala sam imuna na bol, a sav moj strah se preusmjerio na djecu i brigu da se njima nešto ne desi.
Oni su mi jedina svijetla tačka u ovom teškom životu, a za njega kao da nisu ni postojali. Skoro da nije ni znao koliko godina imaju, nikada se nije brinuo o njima, jer jedino što im je upućivao su bile uvrede i omalovažavanje. Sav taj užas, strah, sve noći koje nisam smjela zaspati čuvajući svoju djecu od nasilnika, uvrede, poniženja, zapostavljanja, izoliranja od društva, uskraćivanja osnovnih sredstava za život su me motivisale da konačno odustanem od čekanja da on postane bolja osoba. Kako su djeca odrastala, postalo mi je lakše da se odlučim na razvod. Njegovo saznanje da sam pokrenula postupak te da mora plaćati alimentaciju je izazvalo ogroman bijes od kojeg sam i tada krvlju natopljenom odjećom sa djecom pobjegla kod sestre i prijavila ga.
U zatvoru je, ali uskoro će izaći.
Brinem se kako će to sve izgledati kada bude ponovo na slobodi, ali borit ću se svim silama da zaštitim svoju djecu i pružim im bolji život, koji su samo mogli sanjati uz onakvog oca.
Nasilje nad ženama, posebno nasilje u porodici, i dalje je široko rasprostranjen problem i predstavlja ozbiljno kršenje osnovnih prava i sloboda žena. Savjetujemo vam da je bolje više puta prijaviti nasilnika, nego nikada ništa ne poduzeti po pitanju toga pa da se poslije zbog potpuno lošeg ishoda utvrdi da se događalo nasilje u porodici. Ti ishodi su različiti i zabrinjavajući stoga, nemojte dozvoliti da odustajete od pametnih poteza i promjena, jer svako vaše odustajanje je prilika nasilniku za novo djelovanje.
Prijavite nasilje i pričajte o svom iskustvu jer samo tako će te dobiti osjećaj da se oslobađate od stresa i straha.
