Uvijek mislite da se vama ništa ne može desiti ali to je itekako moguće. Bitno je odmah napusititi sve jer se on nikada neće promijeniti.
Kada doživite neki vid nasilja, onda se pitate zašto žene pristanu da budu žrtve i ostanu u zlostavljačkoj vezi?!
Naravno, kao i svaki prvi sastanak, nije se desilo ništa loše, sve je tako lijepo, kao iz bajke. Zaljubite se i plovite ljubavnim vodama gdje je on šarmantan, posvećen vama, zaštitnički se postavlja jer želi izgledati kao „pravi“ muškarac u vašim očima čime vas osvaja. A onda smo mlade i naivne pa čak i da se desi neki detalj koji može biti motivacija da bar razmislimo o mogućem nasilnom ponašanju, pripisujemo to drugim simpatičnim sitnicama i sve zanemarimo. Tako sve dok brak ne ode u totalno drugom smjeru gdje se loši postupci razvijaju polako i zauzimaju svoju poziciju u braku. Kada razgovarate već u startu s nekim pa dobijete odgovor da je to beznačajno, pogotovo u društvu u kojem mi živimo, patrijarhalno odgojeni, puni razumjevanja i poštivanja muške populacije, onda sve te „problemčiće“ svedemo na nivo šale. Kada se spremam izaći sa drugaricama, haljina obično nije prikladna pa se presvučem ili u društvu u kojem oboje sudjelujemo, često postajem tema zabavljanja. Ako kaže da nešto nije za mene dobro, složim se s tim pa čak i kada su i prijatelji u pitanju a onda vremenom izgubite sva poznanstva. Onda se to nezadovoljstvo koje suprug izlaže, ogleda kroz situaciju gdje želim postati bolja supruga, majka, pospremam više po kući, uvijek ga sve čeka čisto, ispeglano, servirano na vrijeme. Zatim, doživim da zbog činjenice da kasni kući, ustajem u ponoć da mu spremam jelo jer nije stigao na večeru, i slušam njegovu viku te radim sve samo da djecu ne probudi a ujutru ih spremam tiho samo da bude sve mirno, da se on ne nervira. Biram svoje riječi jer osjećam da me mogu mnogo koštati a naravno, to ne želim jer da jednom nisam rekla to što on ne želi čuti, ne bi se on naljutio.
Klasično ugnjetavanje moje prirode, onoga što zaista jesam.
U javnosti smo slika savršene porodice a prihvatljivo mi je da on treba odmoriti kući kada dođe jer radi za sve nas a ja sam tako “nezahvalna” jer sam stalno tu i samo odgajam djecu. Onda dođem u situaciju gdje ne znam čega me više strah, da li činjenice da će okruženje saznati za našu tajnu ili da moj suprug mene okrivi ako neko drugi sazna. Strah je svuda oko mene. Čak i u očima naše djece. Jednom me gađa mobilnim telefonom, drugi put kašikom tokom ručka…
Želim otići ali gdje jer me uvjerio da ne mogu samostalno živiti bez njega i njegovog novca.
I tako prođe 10 godina ovakvog života sa milion razloga zašto ostati a nijedan razlog zašto jednom pomisliti na sebe i svoj život, svoja prava, svoj uspjeh i ne živiti od toga šta će drugi reći. Gdje su ti drugi kada se dešavaju sve psihičke i fizičke torture, kada modrice pokrivam i na vani najvećim temperaturama nosim majice dugih rukava da bi ih sakrila. Čak kad skupim snagu i uzvratim na udarce, on i pijan je jači od mene. Prijetim sa idejom da će ga to doticati, da će se osvrnuti oko sebe ako kažem da ću otići ali on kaze tako hladnim glasom – idi ali djeca ostaju sa mnom. Kako da odem kada i ono što sam sačuvala za „crne dane“ je pronašao i potrošio na kockanje i alkohol ili kako bi zadivio druge žene.
Tražila sam pomoć na raznim mjestima, ali bezuspoješno. Ako prestanete tražiti sigurno rješenje neće samo doći na vrata pa sam nastavila dalje i spasila se. Ne mogu ga napustiti bez obzira što i nakon toliko vremena imam duboke ožiljke iako nisu svi fiziče prirode jer nije sve što boli samo ona krvava rana ili masnica na licu obzirom da su mi svi oblici psihičke torture ostavili tragove. I danas kada čujem oko sebe neki povišen ton, dobijem napad panike i tjeskobe. Korake kada čujem u pozadini stvaraju mi nemir. Pronašla sam posao ali kada se desi da šef povisi ton na nekoga, osjećam se loše, nekad mi i pozli. Sve to zbog posljedica koje ostavljaju ovakva zlostavljanja od onoga od koga se najmanje nadaš, od onog s kim planiraš dijeliti ljubav i zaista imati sliku divne porodice kakvu smo se samo trudili u javnosti prezentirati. Sva tjeskoba i depresija su me zatvarale i nisam mogla preduzeti potrebne korake kako bi se spasila iz tog užasa. Toliko godina poslije, i dalje sam ostala tu jer se bojim odlaska. Ovako nemam ništa a šta bi bilo tek da zaista odem i ostanem bez doma, djece, osnovnih sredstava za život?! Kakav život živim ako ostanem tu i nastavim da trpim sve? Koga svojom pojavom i pozitivnošću činim sretnim? Muža? Djecu? Sebe? Očigledno ne… Nikako! Trebam savjet nekoga ko me zna slušati, nekoga ko će shvatiti moje probleme, ko neće na moje riječi uzvratiti pesnicom nego lijepim riječima koje će mi dati snagu da nastavim dalje!
Prema životnoj priči koja stoji ispred vas, je scenario koji pogađa svaku petu ženu u našem društvu, a tek svaka četvrta žena se odluči i da prijavi nasilje. Ono što je najvažnije jeste da pružimo podršku ukoliko u svom životu uočimo da se nekoj ženi ili djevojci ovako nešto ili slično dešava. Važno je da svaka djevojka i žena shvate da nisu same, da ima na koga da se osloni i da postoji izlaz iz začaranog kruga nasilja i socijalne isključenosti.
Stoga, savjetujemo da ukoliko se neko od vas nađe u ovakvoj ili sličnoj situaciji, potražite pomoć. Obratite se nama, ili drugoj nevladinoj organizaciji koja se bori protiv nasilja nad djevojkama i ženama. Ukoliko ne znate kakva su vaša prava, obratite nam se. Ako ipak sumnjate u nevladine organizacije, onda se najprije obratite Centru za socijalni rad i informišite se o svojim pravima.
Samo žena koja je educirana je ujedno i osnažena!
