Ne znam kakav je to uticaj na sve oko sebe ali jednostavno, čovjek od tebe napravi da se osjećaš kao prozirna osoba, da ne postojiš, da si jedno „veliko ništa“. Od djetinstva sam bila „crna ovca“ u porodici, mama nas je napustila, ja sam ostala sa ocem i braćom da živim. Kasnije smo dobili maćehu što je dovelo do dodatnih problema jer smo mi bili manje važni od svega ostalog. Bila sam im kuharica i čistačica.
Kada sam upoznala muža, mislila sam da je to spas iz pakla u kojem sam godinama a ustvari je pokazao samo kako pravi pakao izgleda.
Razlog zbog kojeg sam opstajala u braku, ostajala svaki put kada bih pomislila da moram otići, su moja dva sina. Kasnije su mi postali razlog da odem jer je to jedini način da spasim njih i sebe. Gledali su me iz dana u dan kako propadam, nestajem, pa čak i kada bi me muž maltretirao, stajali su u moju odbranu, prijetili mu ali to kod njega bi samo privremeno djelovalo i nakon nekog vremena opet bi nastavio po svom. Ja sam bila protiv toga da budu dio naših sukoba ali nisu se mogli suzdržati od silnih loših postupaka njihovog oca.
S mukom se prisjećam svih udaraca, psihičkih tortura, prisilnog sexa, zlostavljanja za ono što i jesam i za što nisam kriva.
Čak sam mislila da sam uvijek ja kriva, da nema drugih, trpila bol za sve jer je on djelovao po tom principu. Čim nešto kod njega nije funkcionisalo, dobila bih prijetnje i udarce. Dana kada sam ga napustila izaziva bol u meni koji me prati gdje god krenem. Djeca nisu bila u kući, tukao me je što je više mogao, udarao me metalnom cijevi od čega sam mislila da je kraj, umrijet ću sigurno. Ako bih se suprotstavila dobila bih još više. Ako bih trpila udarce bez glasa, opet bih bila modra i krvava. A šta da ja uradim, neškolovana žena, domačica, bez posla? Zavisila sam od njegove plate, a to je njemu dodatni razlog da mi kaže da sam beskorisna bez njega, da sve što imam, imam jer je on to napravio a ja opet – ništa. Živimo u maloj sredini, da se obratiš nekome, ko bi tu shvatio koliko ti je loše, a i ljudi su pakosni, malo ko da bi pomogao a i da hoće, kako bi… Nikada nisam mnogo tražila a ponižavao me u svakom smislu.
Stariji sin se oženio i ima svoju porodicu i znam da neće nikada loše postupiti prema svojoj supruzi jer zna kako to izgleda. Mlađi sin ne želi ni da čuje za oca, zavrsio je školu i traži posao. Napustila sam muža nakon svih godina teškog braka u kojima ima i lijepih trenutaka ali više je onih loših te sam uz podršku mojih sinova otvorila oči i sada gledam samo naprijed. Pronašla sam pravo mjesto gdje mogu dobiti pozitivne savjete i ono što je jako bitno, imam svoj posao, prvi novac koji sam zaradila, gledala sam i plakala, i od srće i od tuge. Neopisiv je osjećaj i saznanje da ne zavisim više od njega, ne moram svaki dan isčekivati i praviti sliku u glavi „šta me danas čeka“ , dočekivati muža sa strahom i tom istom strahu izlagati svoju djecu.
Svakodnevno smo svjedoci ovakvih priča a kako bi se to što manje događalo moramo zajedno djelovati na principu borbe protiv nasilja nad ženama te pružiti im podršku kako bi njihov život bio ispunjen aktivnostima i potizivnom energijom. Važno nam je da svaka djevojka i žena zna da se ne bori sama protiv loših stvari koje je okružuju te da se može nama obratiti ili nekoj drugoj nevladinoj organizciji. Ova žena je imala malu sreću i podršku svojih sinova koji su joj dodatna motivacija ali znamo i porodice gdje tortura ne dolazi samo od strane muža nego i od djece koja mamu ili sestru ne prepoznaju kao žrtvu. U slučaju da primjetite da se vama ili nekome koga poznajete dešava ista ili slična situacija, obratite nam se za pomoć. Na raspolaganju smo da vas saslušamo, razgovaramo otvoreno do najmanjih detalja ali i da predložimo nadležne institucije kao što su Centar za socijalni radi i lokalne policijske uprave. Samo kvalitetan i otvoren razgovor vodi ka rješavanju problema.
