Odnosi mogu biti izazovni, posebno oni intimni. Na sceni je najčešće udvaranje u kome instinktivno oboje stavljate najbolju osobine u prvi plan, tome shodno ignorišući aspekte ličnosti druge osobe koje, iskreno, nisu vam mnogo privlačne.
Ali, veliki broj istraživanja o braku svjedoči o tome da svaki partner, nakon što uroni u sferu pretpostavljene trajne posvećenosti, nesvjesno, osjeća da je primoran da se fokusira na ono što nikad nije volio na svom partneru.
Takva presudna promjena orijentacije je ono što se obično naziva “borba za moć”. Ipak, u suštini ova faza odnosa nije ustvari vezana za moć uopšte – sa jednim partnerom koji bukvalno pokušava da preuzme kontrolu nad drugima. Prije svega, svaki pojedinac pokušava drugoga da promijeni, njegove/njene karakteristike i tendencije kako bi ih bolje prilagodili svojima. Iako je površno posmatrano glavni cilj partnera kao kontrolu, zaista je suštinski cilj nastojanje svakog od partnera da se osjeća emotivno ugodnije sa drugima.
Na kraju krajeva, izuzetno je teško osjećati se potpuno bezbrižno sa svojim supružnikom kada su u spoljašnjem svijetu pokazivali kvalitete koje se očigledno, drastično razlikuju od vaših. Nažalost, kada vaš partner manifestuje ove „sa vama neusuglašene“ osobine, on može – ali bez osnove – osjećati kao da vas “diskreditira”, aktivno poništavajući vaše suprotstavljene atribute i osobine. Na dubljoj razini, takva odstupanja stvaraju otuđenje, ozbiljno prijeteći opstanku veze i ne osjećaju povezanosti koje bi trebali osjećati.
Nekada, promjene ipak nisu dobre…
Prvo, njihova ponašanja mogu biti u suprotnosti sa onim što vas je porodica naučila kao ispravno i pravilno ponašanje. Drugo, može biti u suprotnosti sa onim što ste, samostalno, odlučili da želite da bude vaša navika ili nešto po čemu ste prepoznatljivi. Dakle, kada jednostavno ne možete da se osjećate ugodno sa svojim partnerom (bez obzira na interese, vrijednosti ili opće želje), vi ste opterećeni uznemirujućom napetošću, što vas podstakne da ispitujete vaš odnos na načine kako ga ranije niste posmatrali.
Zauzvrat, ova utvrđena neslaganja podstiče snažan impuls da promijenite neke karakterne osobine vašeg partnera koje su izvor nelagode i neslaganja. Takav podstrek ili pritisak će, stvorit uzaludne nade za osiguranjem kvalitetnije veze. To vas podstiče na kritiku, jer kada je vaše ponašanje značajno drugačije od vašeg partnera, stari roditeljski naslijeđeni diktati ponašanja, koji vas često tjeraju da se ponašate kao unaprijed programirani, te isprva, mogu dovesti i do samokritike. Na kraju krajeva, vi ste se odlučili stupiti u brak sa tom osobom, zar ne?
I zato si neraskidivo povezan/a sa njim/njom.
Ili, s obzirom na pretpostavke o vašoj autonomiji, možda ćete se osjećati u opasnosti da morate kritikovati sebe. I da biste spriječili takve unutrašnje porive, možda ćete se osjećati obaveznim da se odvojite od svog partnera tako što ćete krivnju usmjeriti na njih. Na taj način se možete osloboditi od onoga što vas u vašoj glavi čini da izgledate kao krivac za neslaganja.
I pogodite šta onda? Iz istih razloga, vaš partner će se osjećati primoranim da uradi prilično istu stvar.
Upravo tada počinje proces otuđivanja…
Kao što uvijek biva, kritike izazivaju kritike, i tako u krug. Jedini način da na koji dvije osobe znaju da smanje samokritiku jeste „napad“ i tako krećete u ofanzivu, kritikujući svog partnera. I takvi verbalni napadi najčešće se shvaćaju kao odbranu koju vaš ego “zahtijeva” od vas oboje.
Vi i vaš partner ćete vjerovatno reagovati kritički jedno na drugo kad god neko od vaših ponašanja postane prijetnja najdubljem osjećaju povezanosti i samopoštovanja. Ako ono što kažu (ili rade) je ono što bi zaradilo negodovanje vaših roditelja, ili se mnogo razlikuje od vaših sopstvenih standarda, možda ćete doživjeti neodoljivu potrebu da se odvojite od njih. Nažalost, najefikasniji način za to jeste pronalazak krivice u njima.
Naš organizam ne pravi veliku razliku između kritike i napada. Duboko unutra, u emotivnom smislu, fizički napad i verbalni napad osjećamo veoma slično. U oba slučaja, imamo potrebu da se branimo, bez obzira na oblik odbrane, snažno se suprotstavljajući riječima našeg partnera, ili u potpunosti odbijanje da ostanu posvećeni vezi, te se odlučimo na odlazak (odnosno, pasivno-agresivno kažnjavanje sa dugotrajnim “tihim tretmanom”).
Ako se prepoznajete u bilo kojem od ovih slučajeva, kako se suprotstaviti takvim obostranim ciklusima zaštite stečenih navika? Nadamo se da niste toliko kruti ili samodopadni da vjerujete da je vaša perspektiva jedina legitimna. (A ako to nije slučaj, možete već prestati sa čitanjem ovog teksta, jer ste shvatili šta želimo poručiti.)
Vaše neizbježne razlike više ne moraju da predstavljaju fiksnu, nepremostivu prepreku između vas. Zaista je teško razumjeti stavove drugoga u punom obimu ako ne pristanete da bar u maloj mjeri potkopate vlastite. Kad jednom u potpunosti “apsorbujete” taj uvid, ne samo mentalno, već i emocionalno, razlike između vas i vašeg partnera (i drugih) će biti manje frustrirajuće.
Uzmite u obzir da su vaša uvjerenja i tendencije ponašanja zbirni rezultat vašeg biološkog nasljeđa i svog porodičnog i okolinskog uticaja na koje ste bili podložni. Ili, to što ste vi, jeste zbir vaše prirode (vaša DNK) i stečenog (onog što će postati dio prirode u budućnosti). I ovo je, naravno, jednako tačno za vašeg partnera.
Dakle, ako je vaš partner zauzeo odbambeni stav zato što osjećaju da ste ih napali zbog nečega što vi ne biste rekli ili učinili, da li možete li zaustaviti taj voz u koji uskaču sve razlike koje primijetite kod svog partnera i donijeti racionalan zaključak da su te osobine samo razlike, ne nužno negativnosti? Nemojte dozvoliti da se zbog tih razlika osjećaju neadekvatnim, inferiornim, glupim, bezvrijednim, neželjenim ili nepristojnim?
Isto tako kada ste se vi osjećati napadnutim, već ste formirali liniju odbrane, krenuli u kontra-napad ili se ipak možete distancirati od date situacije?
A šta ako biste rekli nešto poput:
“Pretpostavljam da ono što sam upravo rekao je bio nužan odgovor na napad, jer nisam mogao prihvatiti tvoje gledište, iako je isto tako legitiman kao i moje. I znam koliko tvrdoglav mogu da budem kada moram da se suočim sa činjenicom da mi nismo ista osoba. Ponekad mi to stvara ogromnu nelagodu, jer se osjećam kao da sam izgubio onu staru povezanost sa tobom.
“Dakle, ako me posmatraš kao pakao koji se na tebe spustio i zbog toga se osjećaš loše, zaista mi je žao. Ti si svakako imala pravo da budeš ono što jesi i imaš svoj vlastiti pogled na svijet kao što i ja imam svoj… Možda možemo pronaći bolji način? Znači, oboje smo razumni i suosjećamo jedno sa drugim. Da vidimo da li možemo pronaći način na koji ćemo rješavati pitanja po kojima se ne slažemo?”
Vaš stil komunikacije bi mogao biti sasvim drugačiji od onoga što ovdje opisujemo. To je samo jedna ideja, posebno ako stvarno “dolazite” iz značajno drugačijeg miljea, te na osnovu toga razumijete razlike koje imate sa vašim supružnikom. Jednostavno morate shvatiti da su sva gledišta nužno subjektivna – i tako, subjektivno valjana, jer je to najbolji put da postanete mnogo tolerantniji i ljubazniji.
Dakle, da zaključimo, da li možete pažljivije razmisliti o tome šta se zapravo dešava kada vaš partner defanzivno reaguje prema vama (a vi i prema njemu/njoj)? Prije nego što reagujete na način koji će samo pojačati vašu odbranu, pokušajte razumjeti uzrok, zbog čega i kako ste povrijedili ili uvrijedili vašeg partnera?
Dokle god se vaše ispitivanje ne tumači kao neka policijska saslušanja – već da dolazi iz istinske brige, nasuprot osuđivanju – skoro odmah ćete naići na “omekšavanje” stavova. Jer partner će vam biti zahvalan što ste spremni da cijenite odakle dolaze pitanje, brige, razmišljanja, i što ih ovaj put, zaista čujete, istinski saslušate.
Vaš odnos ne treba da postane odnos takmičenja i težnje za trijumfom. Radi se o razvijanju sve većeg razumijevanja, podrške, empatije i saosećanja jedni prema drugima. To je daleko najbolji način povećanja ljubavi i intimnosti u bilo kojoj vezi.
Na kraju, zar nije najvažnija sreća i zadovoljstvo u vašem braku/vezi?
