Nasilje mora da se prijavi, a nasilnik da odgovara za svoje postupke. Nasilje nad ženama poprima sve veće razmjere, ali se čini da iako je svijest žrtava na sve većem nivou, broj prijavljenih slučajeva nasilja stagnira ili je vrlo minimalan. Tako žene koje su pretrpile nasilje sve rjeđe se odlučuju da prijave isto, zbog nedostatka povjerenja u sistem.
Ono što je važno shvatiti da nasilje ne mora biti samo udarac, već i ružna riječ je jedan oblik nasilja, te tako nasilje može biti fizičke prirode, psihičko, seksualno i slično. Psihičko nasilje kao takvo zauzima primat nad ostalima oblicima nasilja, s obzirom da najčešće krug nasilja i započinje. Najprije uvrede, vrijeđanja, zatim poneki udarac usput, dok ne eskalira u sve intenzivnije nasilje. Nasilnik može da bude muž, prijatelj, potpuni stranac ili neko drugi. Žene koje trpe nasilje, a ostaju u tim zlostavljajućim vezama se boje izaći iz te veze i prijaviti nasilnika. Sve počinje tako što se nasilnik na početku veze prestavlja kao neko kome je stalo do vas. Ali, ubrzo otkrijete i njegovu tamnu stranu, drugu stranu medalje. Tada trebate reagovati… na samom početku… jer ako tad ne reagujete, poslije može biti kasno…
Ispovijest osobe koja je živjela 20 godina u takvom braku je jedan od primjera da se razgovorom ništa promijeniti ne može, ukoliko sam nasilnik ne shvata da čini nešto pogrešno. Na kraju naša sagovornica je skupila hrabrost i izašla iz tog braka. Kristina nam je rekla da se bojala noći, jer se njen muž tada pretvarao u zvijer. Svaki dan sa njm bio je pravi pakao, pazila sam na svaku svoju riječ, jer sam mislila da sam ja kriva za sve to i da bilo kakva riječ ili postupak mogu ga pretvoriti u tu zvijer.
U brak sam ušla kao vrlo mlada, bila sam zaljubljena i luda za njim.
Početak kao početak, naizgled lijepo, savršeno… Prvu bebu smo dobili poslije godinu dana braka. Izgledali smo kao sretna porodica, ali u četiri zida to je bio pravi pakao. Mislila sam da će se promjeniti kada smo dobili prvu bebu, pa i drugu, ali on se nije mijenjao. Prvi put me udario poslije žestoke rasprave koju smo imali. Tada sam pokušala da se branim, ali otpor se vremenom izgubio. Njegovi su znali šta se dešava kod nas, ali nisu se miješali. Kada bih otišla na pregled kod doktora uvijek bi lagala o uzroku masnica i povreda.
Jedne noći kada je kući došao pijan tukao me dok nisam izgubila svijest. Kada sam došla svijesti čula sam njega kako urla ubit ću te i vidjela sam svoju kćerku umazanu mojom krvlju kako plače i drhti od straha. To je bio trenutak kada sam shvatila da ne želim više da moja djeca pate dok me gledaju kako plačem, kako me tuče, kako se iznova oporavljam od nanesenih povreda… Nisam više željela da moja djeca žive u strahu, a ni ja… jer bila sam na ivici… sve više sam razmišljala kako ovaj život nije vrijedan življenja, ali jedino djeca su bila razlog mog življenja… Nisam ih mogla ostaviti da žive sa ovim monstrumom.
Poslije toga odlučila sam da moram nešto promijeniti, podhitno. Napuštala sam ga i prije, ali uvijek sam se vraćala nakon određenog perioda. Nije njemu bilo stalo do mene, tu ljubavi više nije bilo. On je uživao da me muči, da ga molim da prestane. Mislila sam da će se to vremenom promjeniti, možda razgovorom ili ako ja ne budem pravila greške, ali sada vidim da sam živjela u zabludi.
Savjetovala bih sve žene koje imaju slična iskustva da pokupe sebe i svoju djeca i da bježe iz tog zatvora. Žene, ne živite u zabludi, jer opravdanje za nasilje ne postoji. Žrtva nikada nije kriva!
Što prije ovo shvatite i maknete se iz kandži monstruma, prije će se završiti agonija u kojoj živite. Prijavite nasilnika, jer mora i treba da odgovora za svoja (ne)djela.
Mi živimo u državi gdje puno toga ne štima, pa samim time i zaštita djevojaka i žena od bilo kojeg oblika nasilja. Ali , vi treba da brinete o drugim stvarima.
Kako napustiti nasilnika i prijaviti ga policiji, zatim otići u sigurnu kuću ili neki drugi vid privremenog smještaja kod roditelja ili prijatelja. To bi trebali biti prvi koraci do vaše sigurnije budućnosti. Najbitnije je da niste ekonomski zavisni, jer ste onda slobodni! Samo vi sami možete to promijeniti ,kada shvatite da je nadanje da će se on promijeniti, beznadežno.
Morate znati da niste same u tome. Nasilje se može desiti svima, bez obzira ako vi mislite da se to dešava nekom drugom. Morate željeti bolju i svjetliju budućnost za sebe i svoju djecu, a samim time i raditi na dosega do iste. Žene koje su se riješile nasilnika imaju samo da kažu pozitivne stvari o životu poslije njih. Sretne su i zadovoljne, ponovo uživaju u svojim životima dostojnih čovjeka.
Znajte da niste same, učinite prvi korak i prijavite nasilnika!
